Prof. dr. Vojislav P. Nikčević CRNOGORSKI JEZIK
III. CRNOGORSKI PRAVOPISI
U dukljanskom periodu crnogorskog jezika u primarnoj službenoj upotrebi je bila kodifikovana književnostandardna, zvanična norma važeća za latinski jezik i abecedu. A kako je izgledala sekundarna kodifikovana norma crnogorskoga književnog jezika u tome istom periodu mi danas možemo samo da naslućujemo, jer se nije sačuvao nijedan njegov izvorni tekst u osnovi pisan mjesnijem jezikom dukljanskijeh Slovena. Biće da je norma toga književnog jezika pravopisno bila regulisana slično kodifikatorskijem normativima onijeh slovenskijeh naroda koji su se u ravni standardne upotrebe koristili svojijem govornim jezicima i latinicom. Takvi su na primjer hrvatski, slovenački, češki, slovački i poljski jezik. Teško se domaća riječ iskazivala stranijem pismima.
U toku trajanja zetskog perioda (1183-1360) na snazi je bio pravopis staroslovenskog jezika zetske (crnogorske) redakcije (recenzije), pod uticajem A. Belića u filološkoj i lingvističkoj literaturi najčešće neosnovano zvanoj tzv. "zetsko-humskom" redakcijom ili recenzijom. Njegov tip predstavljao je smjesu jezika makedonskijeh Slovena iz okoline Soluna i našega govornog jezika, u Zetu uveden za potrebe širenja pravoslavlja pod nemanjićkom vrhovnom upravom u doba trajanja srpske dominacije nad njom. Drugim riječima, lingvistički tip o kojemu je riječ nije bio ništa drugo do staroslovenski jezik artikulisan na zetski (crnogorski) način u novonastalijem društveno-političkim i kulturnim prilikama.
U predvukovskome periodu (od 1360. god. do početka tridesetijeh godina XIX stoljeća) dolazi do zaokreta od staroslovenskoga jezika zetske redakcije kao obrednog, liturgijskog jezika, prema upotrebi crnogorskog jezika. U tome veoma dugom periodu ponovo se u književnoj upotrebi koristi njegov govorni realizacijski oblik, isto onako kao što je široko upotrebljavan i u ranijemu, dukljanskome periodu. Naravno, uporedo s njim u Crnogorsko-primorsku mitropoliju ostao je i dalje da se koristi crkvenoslovenski tip jezika kao oponent svjetovnome narodnom liku jezika.
S obzirom na to da u Crnu Goru, navlastito od vremena dolaska Turaka u XIV vijeku, nije bilo škola, izuzev osnovnijeh manastirskijeh u koje su budući svještenici učili samo elementarnu pis- menost, čitanje i pisanje, da u nju nije bilo visokoučenijeh ljudi i lingvističke literature normativ- noga karaktera, pravopisa, gramatika, rječnika, kojima se utvrđuju pravila čitanja i pisanja, sasvijem je prirodno što se za sve vrijeme trajanja predvukovskog perioda pisalo onako kako se govorilo.
Pisani jezik u tome dugom periodu razvijao se i formirao zavisno od govornog jezika, spontano prirodno i jedinstveno, nekonvencionalno, koliko su to dozvoljavale neprimjerene mu i neadek- vatne ćiriličke i latiničke grafije, do njihova potpunog izjednačavanja, poistovjećenja. To je jedno od temeljnijeh načela po kojima se crnogorski standardni jezik razlikuje od mnogijeh drugih književnijeh jezika, što ga u odnosu na te jezike čini specifičnijem, osobenim. U stvari, Njegoševa maksima: "Ove gore ne trpe regule" ima svoju potpunu i odgovarajuću primjenu u spontano nastaloj samoregulaciji dva realizacijska pojavna vida crnogorskog jezika: podudar- nosti upotrebne (uzusne) norme njegova govornog oblika s nekodifikovanom književ- nojezičkom normom pisanoga jezika na koju je tokom vremena postepeno izvršena standardizacija crnogorskoga književnog kao tzv. folklornoga koiné tipa jezika.
U tome procesu primarnu, presudnu ulogu imala je izuzetno razvijena crnogorska usmena književnost u svijem žanrovima i vrstama, stvarajući na relativno malome geografskom prostoru interdijalektalni ili naddijalektalni tip jezika (koiné). Na taj način je norma usmenosti iz te književnosti postala obrazac, nekodifikovana norma pismenosti u crnogorskome standardnom jeziku i njegovoj pisanoj literaturi. Zapravo kao što je crnogorsko tradicionalno običajno pravo bilo podumijenta kodifikovanoga građanskog prava na daleko čuvenoga Opšteg imovinskog zakonika za kneževinu Crnu Goru Valtazara Bogišića (1888), tako je isto govorni tip jezika sadržan u lingvističkom modelu crnogorske usmene književnosti postao fundamentalna osnova do genijalnijeh umjetničkijeh visina tvorački realizovanome crnogorskom književnome jeziku u Luči mikrokozma (1845), Gorskom vijencu (1847) i Lažnome caru Šćepanu Malom (1851) Petra II Petrovića Njegoša.
Prvo teorijsko nastojanje pravopisnoga kodifikovanja crnogorskog jezika izvršio je dr Ivan (Antun, Gašpar) Nenadić (Perast, 1723-Dobrota, 1784). Na podlozi kompleksno sprovedene analize Nenadićeva manifesta o jeziku i pravopisu iz njegova Nauka krstjanskog (1768) u kon- tekstu niza pitanja istoriografske, lingvističke i književne naravi koje je pokrenuo, što se odnose ne samo na Boku njegova doba nego uopšte i na Crnu Goru, u zaključku sam kazao da pojava toga manifesta ima prvorazredni značaj za pravilno poimanje i naučno interpretiranje povijesti crnogorskog jezika. Takav njegov značaj na tome planu ogleda se u prvome redu u činjenici što je Nenadić prvi u našu zemlju istakao potrebu izrade pravopisa zasnovanog na fonološkome načelu, u skladu sa zahtjevom "da se lašnje može štjeti kako se govori, a da se izgovara onako kako se i štije". Tako je postupio stoga što je u njegovoj rodnoj Boki i široj Crnoj Gori na tome istom načelu u toku minulijeh stoljeća spontanom prirodnom standardizacijom formiran književni jezik Crnogoraca. Tek će pedeset godina nakon Nenadića, na istome fonološkom prin- cipu i prvashodno na crnogorskoj književnojezičkoj osnovici od koje je i sam polazio, Vuk Stefanović Karadžić u Srpskome rječniku iz 1818. godine teorijski utemeljiti svoj i Daničićev tip "srpskoga" standardnog jezika. Fonološko načelo koje je dr Nenadić zastupao, posredstvom novog pravopisa i Karadžić-Daničićeva modela književnog jezika, saglasno s njegovom kodifikovanom književnom normom "općena pravilnost", biće službeno i praktično odobreno tek sto godina poslije objavljivanja Nauka krstjanskog, tj. godine 1868, kada je ukinuta i pošljednja zabrana Vukove reforme i njegov pravopis uveden u srpske škole.
Prvi pokušaj pravopisne kodifikacije crnogorskog jezika za školske potrebe uradio je obrazovani Mostarac Dimitrije Milaković (1805-1858) u Srbskoj grammatici, sastavljenoj za crnogorsku mladež (Cast prva, Cetinje 1838). Iako je bio pristalica Karadžićeve filološke teorije, oličene u geslu: "jedan jezik (srpski) = jedan narod (Srbi)", Milaković je smatrao da Crnogorci postoje i kao poseban, crnogorski narod, koji pošeduje i svoj, crnogorski jezik. Šljedstveno ovome, on je u svoju Grammatiku ustrojio obšta i osobita pravila, dvije norme: glavnu u okviru obštih pravila, što znači kodeks za sve "Srbe" (= štokavce), i posebnu u sklopu osobitijeh pravila, koja obuh- vataju specifične crte što odstupaju od standardnoga jezika Crnogoraca, koji je bez ikakvoga is- torijskog osnova svrstao u hercegovačko narječje, uključio u osobita pravila, koja predstavljaju kodifikovanu normu književnoga jezika Crnogoraca, izvedenu "po ovdašnjem običaju govorenja".
Budući da Milakovićev tip standardnog jezika namijenjenog Crnogorcima sadrži opšte i posebne srukture iz internacionalnoga i crnogorskog nacionalnoga lingvističkog sloja, sa sigur- nošću se može tvrditi da ga je uspješno kodifikovao. To je uradio bolje od svijeh docnijih kodifikatora jezika koji su bili opterećeni etničkijem i jezikoslovnim unifikatorskijem idejama i opredjeljenjima, jer su kodifikovanu normu književnog jezika jedino temeljili na opštem, ispol- javajući pri tom izrazitu tendenciju koja je išla za brisanjem svijeh razlika u njegovome poslov- nom (administrativnome), naučnome i publicističkom stilu. Drugim riječima, i pored toga što je u osobita pravila uključio samo manji broj crnogorskijeh jezičkijeh specifičnosti, Milaković je ovi posao, gledao teorijski, načelno, valjano obavio upravo zbog toga što je polazio od činjenice da su Crnogorci i samosvojan narod koji pošeduje vlastiti jezik. Tako je izbjegao upotrebu bilo kakvijeh termina što imaju diskriminatorski karakter; u svoju kodifikaciju standardnog jezika Crnogoraca opšte i posebno je tretirao ravnopravno. Na taj način se približio njihovoj praksi iz- jednačavanja nekodifikovanoga književnog jezika s mjesnijem govornijem jezikom, tj. svojevrsnoga tipa sačinjenog od najranijega pismenog i pisanoga jezika čija se standardizacija u prošlosti vršila spontano stoljećima i u drugoj polovini XVIII vijeka već rezultirala definitiv- nijem prerastanjem pisanoga jezika u nekodifikovani književni jezik. U stvari, Milakovićeva kodifikacija se i pojavila kao rezultanta velike zrelosti i duge razvojne tradicije toga tipa jezika".
Uprkos tome što je Vuk Karadžić prije i poslije početka tridesetijeh godina XIX stoljeća u Crnu Goru imao velik broj pristalica, šljedbenika i nastavljača njegove reforme, pa čak među njima dvojicu književnika, najvećijeh Crnogoraca, Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, nekodifikovani crnogorski standardni jezik se manje-više sve do školske 1863/64. godine razvijao na tradicional- nijem osnovama. Srpski književnik Ljubomir P. Nenadović je prvi put došao u Crnu Goru 1857. godine i tom prilikom je našao da je u crnogorske škole iz pedesetijeh i prve polovine šez- desetijeh godina jezik "crnogorski; u mnogome različan... od onoga priznatog, lepog jezika, na kom je biblija prevedena (misli se na Vukov "srpski" književni jezik - V. N.). Govorio sam jed- nom prilikom na Cetinju da bi trebalo, radi književnog jedinstva, da uvedu onaj jezik kojim se danas piše u Beogradu i Novom Sadu. Taj jezik, na kom se dosada najviše pisalo i radilo, ostaće za svagda kao srpski književni jezik. Ako Crnogorci produže svoje škole kao dosada, onda, posle sto godina, između ta dva jezika (crnogorskoga i srpskog književnog jezika V. N.) biće veća razlika nego što je između portugalskog i španskog. Ja ne kažem koji je jezik lepši; samo napominjem: da bi, za ljubav književnoga jedinstva, trebalo da manjina pristupi većini; i da svi koji jedno srpsko ime na sebi nose (ovde će se Crnogorci smatraju "Srbima" na bazi iden- tifikovanja srpskog imena s istočnijem pravoslavljem - V. N.) počnu i jednim jezikom pisati. No na Cetinju nisu nimalo skloni tome. Oni vele: mnogo je lepše i običnije kazati: 'lijepa, bijela, sijeda kosa u deda'; nego: 'lepa, bela, seda kosa u deda'".
Poznato je da su Srbi i Hrvati sredinom prošlog vijeka ispoljavali težnju da se ujedine u književnom govoru. Godine 1850. sastaju se u Beču Hrvati: L. Kukuljević, D. Demetar, I. Mažuranić, V. Pacel, S. Pejaković, Srbi: V. Karadžić, Dj. Daničić i Slovenac F. Miklošič. Tada, najviše pod Vukovijem uticajem, zaključuju da "jedan narod jednu književnost treba da ima", da "ne valja miješajući narječja graditi novo..., nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik", da "nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svojem narječju". Stoga smatraju "da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno", tj. ijekavski govor. Mjesto e treba pisati ije, je; glas h de mu je po etimologiji mjesto, ali ne i u genitivu imenica množine; samoglasno r valja pisati bez popratnijeh znakova. Zaključke bečkoga Književnog dogovora sažeo je Karadžić u Glavna pravila za južno narječje.
U periodu od 1864. do 1918. godine počinje kontinuirano sprovođenje zaključaka bečkoga Književnog dogovora sadržanijeh u Glavnim pravilima za južno narječje, uvođenje Karadžić- Daničićeva "srpskog" standarda u nastavu cetinjske škole, u cetinjskome kalendaru i almanahu Orlić (od 1865) i periodičnijem publikacijama. Nastojanjem J. Sudenčića, izvanjca B. Novakovića, J. Pavlovića i ostalijeh u crnogorsku kulturu i prosvjetu postepeno, veoma sporo se zvanično uvode Vukov fonološki pravopis, Mrkalj-Karadžićeva reformisana ćirilica i Gajeva latinica (prvo u Orliću), direktno i preko Vukovijeh šljedbenika - Dj. Daničića, J. Boškovića, S. Novakovića i J. Živanovića. To se postiže posredstvnom naučnijeh dijela filološkog karaktera i gramatika namijenjenih školskijem potrebama. Od naznačenog vremena u crnogorski književni jezik počinje da se ukršta staro i novo, pa čak i da se sukobljava. Tokom vremena na Cetinje se sve više štampaju novom ćirilicom i Vukovijem pravopisom beletristička djela izvanjaca i Crnogoraca. Započeo je proces planskoga, sistematskog potiskivanja, arhaizacija crnogorskijeh primarnih jezičkijeh osobina iz 2. sloja oblicima Karadžićeve "općene pravilnosti" koji su do tada u govornome, odnosno standardnom jeziku Crnogoraca kao njihovi dubleti mahom bili dijalek- tizmi ili provincijalizmi. U stvari, zbog teorijski i deklarativno promijenjene etničke osnove, ušljed Vukove kodifikovane norme utemeljene na novoj, opšteštokavskoj koncepciji, tj. na pos- tulatima koji su fundirani na apstraktnoj upotrebnoj normi, sada su njihove uloge promijenje: ranije sekundarne crte postaju primarne, a primarne se tretiraju sekundarnima. One se pos- tepeno, kao provincijalizmi i dijalektizmi, isključuju iz književne upotrebe. U djelima literar- nijem, umjesto ranije neutralne, sada dobijaju samo stilsku vrijednost. Krupne promjene donosi kodifikovana književnojezička norma, koja se više ne oslanja na crnogorsku tradicionalnu uzus- nu normu. Nalazi se izvan prirodno konstituisanoga bića crnogorskog naroda, pa samim tijem i njegova jezika, uglavljena je upravo tako kao da su gotovo svi južnoslovenski (= štokavski) narodi jedna nacija koja se služi samo jednijem (srpskim) narodnijem i književnijem jezikom.
Tako je bilo u prijelaznome i vukovskom periodu.
U međuratno doba, shodno politici socijalnoga i nacionalnog ugnjetavanja Crnogoraca, dolazi do prinudnog brisanja, denacionalizacije i asimilacije karakteristika njihova standardnog jezika. Zvanično i nezvanično prodiru ekavizmi i dr. oblici iz srpskog jezika u crnogorsku ad- ministraciju, nastavu, udžbeničku literaturu i u periodične publikacije. Belićevijem Pravopisom Srpskohrvatskog Književnog jezika (Beograd 1923, drugo, prerađeno izdanje 1929. i treće, popravljeno izdanje 1934) iz crnogorskoga književnog jezika odstranjene su posebnosti: likovi tipa ćerati, ćešiti, českota, ded, delo, devojka, življeti, trpljeti, grmljeti, svrbljeti, rječca god, gode, oblici pridjevsko-zamjeničke tvrde o deklinacije: -ijem, -ijeh, -ijema (tijem, tijeh, tijema, žutijem, žutijeh, žutijema, koji su zamijenjeni do tada slabo frekventnijema u crnogorskome govornom jeziku kraćijem oblicima: tih, tim, tima, žutim, žutih, žutima), velik broj leksema, frazeologizama i dr. Crnogorski jezik se, u skladu sa zvaničnijem tumačenjem što negira postojanje Crnogoraca kao samosvojnoga naroda i nacije, odnosno službeno propagira da oni nijesu ništa drugo do etnička grupa "srpskog plemena", tretira i u lingvistici i filologiji interpretira kao "južni govor (dijalekat) sprskohrvatskog jezika". Nerazumljivi izrazi i oblici iz srpskog jezika ušli su čak i u bukvare: svet (svijet ili svetac?), jege (?!), šarage, (?!) i sl. I od Crnogoraca je malo ko tada pisao ijekavski. Ekavski su pisali ne samo crnogorski pisci koji su literarno izrazitije obilježili svoju epohu (Risto Ratković, Dušan Đurović), nego u početku i brojni književnici iz pokreta tzv. socijalne literature. Ekavizira se čak Gorski vijenac i toponomastika.
Crnogorski književni jezik i u periodu socijalističke izgradnje, do 1960. godine, razvijao se zavis- no do narodnosnijeh i jezikoslovnijeh koncepcija A. Belića, sadržanim u njegovom Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika iz 1950. i lingvističkijem djelima normativnog karaktera utemeljenijem na tome Pravopisu. Na taj način su i ovijem Pravopisom, odnosno normativ- nijem djelima u skladu s njim radenim, crnogorske jezičke posebnosti iz 2. i 3. sloja stavljene van zvanične književnojezičke norme. Drugijem riječima, izvlačeći iz imena jezika njegov sadržaj, proglašavajući spomenute posebnosti dijalektalnijem i pokrajinskijem oblicima, i pos- lijeratnom kodifikovanom normom isključene su iz standardne sfere upotrebe. Istina, za razliku od Belićevijeh pravopisa tzv. "sh. jezika" iz međuratnoga perioda, Pravopisom iz 1950. godine ravnopravnije su tretirani ijekavski izgovor i crnogorska leksika. No, i pored toga, njegov način postupanja bitno je uticao da crnogorski standardni jezik i u ovome periodu gubi svoje preos- tale strukturne odlike.
Godine 1953. Letopis Matice srpske iz Novog Sada pokrenuo je Anketu o pitanjima srpskohrvatskog jezika i pravopisa. Poslije prikupljenijeh odgovora, Redakcija toga časopisa je od 8. do 10. XII 1954. s anketiranim organizovala sastanak u Novom Sadu. Na njemu su donešeni Zaključci Novosadskog dogovora. Učesnici sastanka su povjerili Matici srpskoj iz Novog Sada i Matici hrvatskoj iz Zagreba da u duhu tijeh Zaključaka sačine zajednički pravopis. Crnu Goru tada niko nije zvanično zastupao. Dvije Matice su izradile Pravopis srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga književnog jezika. Stupio je na snagu 1960. U 1. tačci Zaključka se veli: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je i književni jezik koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim"10. Prema tome, i ovom prilikom su Crnogorci, Srbi, Hrvati i Muslimani (koji se i ne spominju u Zaključcima) tretirani tako kao da čine samo jedan narod ("Srbohrvate/Hrvatosrbe"), koji pošeduje jedan narodni i književni, "srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik", i to s jedinstvenom upotrebnom i kodifikovanom književnom normom. A to uistinu nije tako.
Primjenom novog Pravopisa iza 1960. nastavljena je da se sprovodi do dana današnjega unifikacija standardnog jezika na način kako se to radi u toku više od sto potonjijeh godina. Čak se i jezik najvećijeh crnogorskih pisaca: Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, S. M. Ljubiše i M. M. Popovića i u naše doba proglašava neknjiževnijem, provincijalnim i dijalektalnijem. I naj- novijom novosadskom kodifikacijom crnogorske specifičnosti su stavljene van oficijelne književ- nojezičke norme. Time se objektivno pokazuje i dokazuje da Crnogorci imaju svoj standardni jezik. Zbog Karadžićevijeh i njegovih šljedbenika i nastavljača pogrješnijeh etničkih i lingvis- tičkijeh koncepcija prouzrokovanih primjenom filološke i monogenetske teorije razvitak crnogorskog jezika od 1864. pošao je u suprotvnome smjeru od stanja u kojemu ga je zatekao Ljubomir P. Nenadović. U naše vrijeme on je doveo do gotovo potpunoga uništenja njegova standardnoga realizacijskog oblika.
Pravopisom iz 1960. i lingvističkijem normativnijem djelima s njim usaglašenim crnogorski književni jezik se razara uprkos tome što njegove osobine izriču posebne sadržaje. One su stoljećima efikasno izražavale crnogorski način života, mišljenja i ošećanja, duhovnu konstituciju Crnogoraca, njihovu etiku i estetiku, pogled na svijet, ukratko - bile su zasnovane na zakonitostima crnogorskoga razvoja i kao takve, u najvećemu broju slučajeva, pravilno funkcionisale. Na njemu su stvorena i Njegoševa genijalna djela.
Sve su to bili glavni razlozi kojima sam se rukovodio kad sam na naučnome skupu o prošlosti Crne Gore u diskusiji zastupao gledište o tome da bi takdvu praksu što prije trebalo prekinuti uspostavljanjem kodifikovane književne norme u skladu s interdijalektalnijem sadržajima u govornom jeziku Crnogoraca¹2. A to znači da se nameće prijeka potreba izrade Crnogorskog pravopisa koji bi obezbjedio da naš standard poprimi obličja što ih je imao do 1864, tj. da se približi crnogorskome govornom jeziku kao svojemu podumijentnom obliku na način kako su opstojali u jeziku Petra I i Petra II.
Razumije se, taj novi standard valjalo bi da bude kodifikovan tako da u njemu postoji koegzis- tentna ravnoteža između opštega, internacionalnog, i posebnoga, nacionalnog, što će reći između sadržaja iz 1. i 2. jezičkog sloja, da se iz njega odstrane sve vještačke, neprirodne strukture i sistemske jedinice koje je sam život kao arhaizme odbačio, s jedne, i da se priznaju svi u nj spontano dospjeli uticaji za pošljednjih više od sto godina, s druge strane. To je naš dug prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tako rade svi kulturni i civilizovani narodi i nacije na kugli zemaljskoj. Među slovenskim narodima i nacijama svojijeh pravopisa još uvijek nemaju samo Crnogorci i Muslimani. Razlog za to leži u činjenici što se oni ne priznaju kao samobitni et- nikumi. Zato izrada pravopisa crnogorskoga kao etnički ali ne i lingvistički posebnog jezika predstavlja jedan od bitnijeh elemenata takve verifikacije Crnogoraca. I u njihovome slučaju, za to odista postoje valjani istorijski razlozi. Uostalom, na takav isti način opstoje i svi ostali slovenski jezici, to jest kao varijantno polarizovani pojavni oblici jednog te istoga, nejedinstvenog praslovenskog lingvističkoga sistema kao njihova zajedničkog prototipa iz kojega su se svi ponaosob razvili na poseaban način kao etnički samorodni jezici.
(Nastaviće se)
__________________________
Ovo je dijelom odlomak iz jedinice Crnogorci - Jezik koju sam svojevremeno sačinio kao radnu verziju za 2. izdanje Enciklopedije Jugoslavije (tj. za potrebe njezine Redakcije za SR Crnu Goru u Titogradu). Ta je jedinica docnije, s mojom dozvolom, široko korišćena kao osnova za izradu i drugijeh njezinih neobjavljenih verzija od strane nekih autora u dugoj i teškoj proceduri oko usvajanja jedinice za štampu. Otuda sličnost među njima.
1 U prvoj rečenici objavljene jedinice Cmogorci - Jezik u 2. izdanju Enciklopedije Jugoslavije, 3, Crn - D, Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb 1984, 58, stoji:"Jezik crnogorskog naroda je srpskohrvatski" Očevidno je da je ova formulacija protivurječna u sebi i nesaglasna sa konstatacijom u istoj jedinici: "Srpskohrvatski je još i jezik Hrvata, Muslimana i Stba: Iz ovoga proizilazi kao da su jezik crnogorskoga naroda od njega preuzeli Hrvati, Muslimani i Srbi. To, međutim, ne odgovara stvarnom poretku pojmova. Niko ni od koga nije preuzeo svoj narodni jezik. Neosporno je da sva ta četiri naroda tvore širu dijalekatsku zajednicu, ali ona etnički nije srpskohrvatska i nadnacionalna. To je imao na umu i prof. dr Rikard Simeon kad je u Enciklopedijskome rječniku lingvističkih naziva, II, P-Ž, Matica hrvatska, Zagreb 1969, 421, napisao da tu istu zajednicu sačinjavaju samobitni nacionalni jezici: hrvatski, srpski, crnogorski". Etnička samosvojnost jezika je tu ipak odlučujuća.
2 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, I, A-O, 185. U knjizi Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje 1978, 239, nap. 64, napisao sam i na konkretnijem primjerima pokazao kako u lingvis- tičkoj literaturi, u pogledu imenovanja crnogorskih govora, vlada velika neujednačenost i zbrka, da se rijetko mogu naći dva autora koji upotrebljavaju istu terminologiju, čak je pojedini proučavaoci jezika u toku života i sami po nekoliko puta mijenjaju. Uz to sam još kazao da njihova terminologija datira čak od vremena turskih i dr. ad- ministrativnih podjela naših teritorija, upravo je uglavljena na njima. Nakon ove kritike i akademik Josip Hamm. Crnogorsko t, d+ jat >ć, d. Crnogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavan- ju, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 12, Odjeljenje umjetnosti, Knjiga 3, Titograd 1984, 80-81, izrekao je oštru kritiku na račn termina "zetsko-južnosandžački" govori istovremeno zamjerajući dijalektolozima što umjesto njega ne upotrebljavaju odgovarajući naziv crnogorski govori. Mato Pižurica, Predstavljanje javnosti knjige "Crnogorski govori rezultati dosatašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju (Izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Naučni skupovi, knj. 12, Titograd 1984), Glasnik Odjeljenja umjetnosti. Knjiga 6, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Titograd 1985, 302-304, u vezi s Hamovim zalaganjem za upotrebu termina crnogorski govori, prvo izjavljuje da naši dijalektolozi nijesu zadovoljni postojećim terminima, što pokazuje njihovo nabrajanje i činjenica da se gotovo svi javljaju u "opticaju". Po njemu, pitanje nije tabuirano niti, pak, njegovo rješenje konačno. Za svoju tvrdnju se poziva na pisanje Pavla Ivića o spor- nome terminu. "Svi dosad predloženi nazivi za taj dijalekt imaju osetni nedostatak. Potreban je dvočlani naziv koji bi odgovarao tipičnim nazivima jedinica istog ranga (kosovsko-resavski, šumadijsko-vojvođanski, pa i istočnoher- cegovački i mladi ikavski)". U produžetku Ivić obrazlaže u čemu su sve nedostaci naziva "zetski", "zetsko-sjenički", "zetsko-južnosandžački", "zetsko-gornjopolimski" i "zetsko-lovčenski". Poslije ovoga Pižurica izričito veli:"Pred- loženi termin 'crnogorski nije prihvatljiv iz jednostavnog razloga što on neizbježno asocira na cjeloviti teritorij SR Crne Gore, a njega, kao što se zna, dijeli na gotovo dva jednaka dijela jedna od najmarkantuijih dijalekatskih meda na cijelom štokavskom prostoru (Zetski je pogodniji u nazivu zato što je neodređeniji, pa iako prostorna asocijacija nije jasna nije bar pogrešna). Onaj dijalekat koji ne bi bio (i nazivom) označen kao 'crnogorski značilo bi to da ne pripada Crnoj Gori. Iz tih razloga ovoj ideji ne treba pridavati zle primisli, još manje plaširi se ozbiljne zloupotrebe, jer bi upravo on protivurječio nastojanjima da se homogenizuje dijalekatski pejzaž prema današnjim administrativnim granicama." Pižurica ovako piše i pored toga što ga demantuje ne samo Ivić citatom koji je sam naveo nego još i naslov zbornika Crnogorski govori što ga je javnosti predstavio. Uz to, moralo bi mu biti poznato da se crnogorski govori zbilja ne mogu dijeliti na dvije pole, usljed toga što najvećim dijelom zaista tvore opšti, nad- Mitra Pešikana iz istog broja Glasnika Prilog kartografskoj obradi crnogorskih govora (177-190) i Uz zbornik "Crnogorski govori" (191-196). Pešikan demantuje Pižuricu i kad neodgovorno razbija teritorijalni integritet SR karaktera crnogorskog jezika, sam ga M. Peškin verifikuje kad konstatuje da bismo se, možda, mogli "i poviše služiti dijalektalni tip jezika. To se ne može činiti čak ni po akcentima, jer oni u istijem govorima variraju od dvak- cenatskog do četvoroakcenatskog sistema. U pogledu vještačke podjele Pižurici ništa ne mogu pomoći ni dva članka Crne Gore tvrdeći da crnogorski severozapadni govori pripadaju istočnohercegovačkom dijalekatskom tipu na bazi turske okupacije i pripadnosti ranijoj kratkotrajnoj zemlji hercega Stefana Vukčića Kosače (Hercegovini, 1448- 1482) i još ranijemu Humu, oblasti koja se u daljoj prošlosti dosta dugo nalazila u sastavu dukljansko-zetske države. On čak pojam istočnohercegovački kao naziv kojim se imenuje stvarna istočna Hercegovina stavlja pod navodnike (179-180) Pored mnoštva drugijeh dokaza, Pešikana ilustrativno pobija toponim Mala Crna Gora, selo u žabljačkoj opštini pod Durmitorom, koji je takvo ime dobio zato što postoji i velika Crna Gora kao geografski i državno-pravni pojam što obuhvata isto selo i sve severozapadne crnogorske govore. A što se tiče interdijalektalnog terminom naddijalekar" (185).
3 Primjeri su uzeti iz Rečnika uz Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša, III izdanje, knjiga sedma. Sastavili: Mihailo Stevanović (od A do O) i Radosav Bošković (od O do Š) uz surandju Radovana Lalića, Beograd 1974. Potvrde crnogorskih leksičkih i frazeoloških posebnosti naročito su iskazane u velikome (dvotomnome) Rečniku jezika Petra II Petrovića Njegoša, knjiga prva, A-O, strana 608, i knjiga druga, P-S, str. 660, 17x24,5. Izradili: Mihailo Stevanović či saradnici: Milica Vujanić, Milan Odavić i Milosav Tešić, Vuk Karadžić, Narodna knjiga, Obod, Prosveta, Srpska akademija nouka i umetnosti, Srpska književna zadruga, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Beograd, Titograd, Cetinje 1983. U vezi s Rečnikom vidi i Vojislav P. Nikčević, "Provincijalizmi" i "dijalektizmi" u Njegoševu jeziku, Ovdje, godina XVI, br 178, Titograd mart 1984, 9-10 i Dr Vojislav Nikčević, Leksikografski poduhvat, Stvaranje, br. 4, Titograd 1984, 549-562
4 Vidi o jatu: Dr Vojislav P. Nikčević, Kompleks vranjinskih povelja (Povodom knjige Vranjinske povelje XIII-XV vijek Božidara Sekularca, Leksikografski zavod Cme Gore, Biblioteka Montenegrina 2, Titograd 1984), Spone, br. 1, Nikšić 1985, 111-116.
5 Nevenka Novaković Stefanović, ljekavske varijante forme u savremenoj crnogorskoj jezičkoj praksi, Radovi IX, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Sarajevo 1982, 64, argumentovano pokazuje da čak i danas "crnogorski ijekavizam ima i svoje specifičnosti koje ga odvajaju od druga dva tipa ijekavštine: nijesam, sio, srio, zrio, sjedjeti (sedeti), vrijedjeti (vrijedeti), mrzjeti, kisjeo (kišeo), prvjenstvo, sjekirati se (šekirati)".
6 Osim navedenih, potvrde nekijeh crnogorskih jezičkijeh osobina u onomastici iz etnografske i etnološke literature o Crnoj Gori i Crnogorcima donijeću u završnome dijelu ovog poglavlja.
7 Vidi: Dr. Vojislav Nikčević, Mladi Njegoš. Pjesnikovi putevi ka sintezi, Obod, Cetinje 1978, 128-136
7a O karakteristikama iz svijeh triju jezičkijeh slojeva vidi i Dragoljub Majić, Starinske erte u govoru našeg krajit, Godišnjak nastavnika Podgoričke gimnazija, br. 4, kuj. IV, Podgorica 1933, 16-22.
8 Enciklopedija Jugoslavije, 3. Crn-Đ, 61.
9 Vidi: Hrvatski dijalektološki zbornik, 7, Razred za filologiju, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
1985, 25. U vezi s istim uporedi i: Dr Vojislav Nikčević, Problemske književne studije (Jože Pogačnik: Teme i dileme, Izdavački centar "Revija". Radničko sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1986), Stvaranje, br. 3. Titograd 1987, 327-328.
10 Vojislav P. Nikčević, Značaj manifesta o jeziku i pravopisu Ivana Nenadića, Ovdje, br 210, 9, i br 211, 8-9, Titograd novembar i decembar 1986.
11 Cmogorski govori. Rezultati dosadašnjih ispitivanja i dalji rad na njihovom proučavanju. Radovi sa naučnog skupa Titograd 12 i 13. maj 1983, Cmogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 12. Odjeljenje umjet nosti. Knjiga 3, Titograd 1984, 126-127.
12 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora. Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena. Fototipsko izdanje, Slovo ljubve, Beograd 1978, 770.
13 Isto, 780-781
14 Isto, 785
15 Isto, 8061
16 Isto, 839
17 Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi. Fototipsko izdanje, Slovo ljubve, Beograd 1981, 483, 489.
18 Boka (Antropogeografska studija) od popa Save Nakićenovića, Srpski etnografski zbornik, knjiga dvadeseta, Naselja srpskih zemalja, knjiga IX, Srpska kraljevska akademija. U Beogradu 1913, 861-863
19 Crnogorsko primorje i Krajina od Andrije Jovićevića, Beograd 1922, 259.
20 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, 875
21 Isto, 878
22 Isto, 879
23 Pop Sava Nakićenović, Boka, 857.
24 Isto, 859
25 Isto, 861
Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi, 499,
26
27 Isto, 511
28 Isto, 514
29 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, 780.
30 Isto, 792
31 Isto, 793
32 Isto, 821-822
33 Isto, 834
34 Isto, 849
35 Isto, 859
36 Isto, 871
37 Pop Sava Nakićenović, Boka, 842
38 Dr Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora. 780.
39 Isto, 788
40 Isto, 835. D(alibor) Bro(zović). Enciklopedija Jugoslavije, 3. Crn - D. 59, smatra da je u crnogorskom konsonantizmu karakteristična puna otvrdlost glasa či u vezi s time dosljedna opozicija afrikatskih parova ča (dt) i č. 3 (d). Kako mnogi istočnodinarski govori posjeduju u sistemu i glas a (dz) i kako je za tu zonu karakteristična potpunost u najnovijem jotovanju (uključujući ne samo devojka, ćerati nego i śekira, ižest, trplet, a i gotovo opšti proces rjere predstavlja takode svojevrsno jotovanje), naći će se u većini (crnogorskijch) govora kompletan dvanaestočlani inventar kontinuiranih i afrikatskih visokotonskih (akutskih) konsonanata sześźć šču, što je inače rijetkost u jezicima. jezici Glasovi s i 2 uklopili su se u sistem izašavši iz okvira jotovanja i našli su svoju primjenu u hipokoristicima, koji su inače posebno karakteriatični u istočnodinarskoj morfologiji (deklinacija zeko, Lubo, genitiv zeka, Luba, dativ zeku, Lubu)".
41 Pop Sava Nakićenović, Boka, 864,
42 Dr Jovan Erdeljanović. Stara Crna Gora, 844.
43 Isto, 879.
44 Dr Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići, Piperi, 331.
45 Isto, 879.
46 Ilustrativan primjer kako se izoglose u opštemu tipu ponašaju i u njegovijem govorima manje-više obilježavaju pretežnu rasprostranjenost očevidno pokažuje rad Sudbina vokalske grupe A+0 (al, 61) u govorima Crne Gore Draga Cupića, Glasnik Odjeljenja umjetnosti, br. 6, 207-216.
47 Vojislav P. Nikčević, O postanku etnonima Dukljani, Zečani i Cmogorci, Ars, br. 3/4, Književna opština, Cetinje
1987, 100-111, i Prof. dr Vojislav Nikčević, Jezičko blago u Cmoj Gori kao izvor za istoriju naroda u zborniku radova Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade. Radovi sa naučnog skupa, Titograd, 26. i 27. aprila 1985, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 15, Odjeljenje društvenih nauka. Knjiga 7. Titograd 1987, 407-426.
1 Vojislav Nikčević, Jezički i književni značaj crkava i manastira s područja Skadarskog jezera u dukljanskom periodu, Skadarsko jezero. Radovi sa simpozijuma Titograd, 30. i 31. X i 1. XI 1980, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 9, Titograd 1983, 670, i Dragoje Živković, Istorija crnogorskog naroda (Od starijeg kamenog doba do kraja srdnjeg vijeka). Tom I, Cetinje 1989, 42-82.
2 Dr Vojislav Nikčević, O jeziku i pismu slovenskih originala legende Vladimir i Kosara Zečanina iz Krajine i Ljetopisa Popa Dukljanina, Stvaranje, br. 10, Titograd 1979, 1591-1603.
3 Dr Vojislav Nikčević, Periodizacija stare crnogorske književnosti, Zbornik radova profesora i saradnika Nastavničkog fakulteta, br. 5-6, Nikšić 1982. 286-290.
4 Dr Stjepan Babić, Jezik, "Panorama", Zagreb 1967, 38.
5 D(alibor) Bro(zović), Crnogorci Jezik, Enciklopedija Jugoslavije 3, Crm Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb 1984, 61.
6 Počev od 1980. godine Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu izdaje II izdanje Enciklopedije Jugoslavije. Na početku svake od njezinih svesaka nalazi se Transliteracija nacionalnih ćiriličkih pisama na latinicu. Tu nažalost nema crnogorske azbuke, a ima bjeloruske, makedonske, ruske, srpske i ukrajinske ćirilice.
1 A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćiriličkih spomenika, Svetosavski zbornik, knjiga I. Rasprave, Srpska kraljevska akademija. Posebna izdanja, knjiga Gora u doba Nemanjića. Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd 1970, 95-111; Josip Hamm, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb 1970, 197; Petar Đorđić, Staroslovenski jezik, CXIV. Društveni i istoriski spisi, knjiga 47, Beograd 1936, 253-276; Dimitrije Bogdanović, Književnost, Istorija Crne Gore, knjiga druga. Od kraja XII do kraja XV vijeka. Tom prvi. Crna Matica srpska, Novi Sad 1975, 219.
2 Prof, dr Novica Vojinović, Sistem i jezik u crnogorskom Opštem imovinskom zakoniku, Stvaranje, br. 6, Titograd 1984, 799-806.
3 Vojislav P. Nikčević, Značaj manifesta o jeziku i pravopisu Ivana Nenadića, Ovdje, br. 211, Titograd decembar 1986, 9.
4 Vojislav P. Nikčević, Dimitrije Milaković kao lingvista, Ovdje, br. 198, Titograd novembar 1985, 11.
5 Sabrana dela Ljubomira P. Nenadovića, Beograd 1939, 876.877.
6 Dr Stjepan Babić, Jezik, "Panorama", Zageb 1967, 130.
7 Radivoje Šuković, Prve rasprave o cmogorskim udžbenicima materinjeg jezika i njihov značaj za čistoriju književnog jezika i literature, Zbornik radova povodom 140. godišnjice Njegoševe čškole iz 1834. godine, Cetinje 176, 233-245.
8 Dr Vojislav Nikčević, Vukova reforma jezika i pravopisa i Crnogorci, Obeležja, br. 1, Priština 1988, 28-29.
9 Vidi: Bogić Noveljić, Brisanje crnogorskog književnog jezika, Povodom pitanja školskih udžbewnika, Zeta, br. 14, Podgorica 1936, 3, i Bogić Noveljić, Cma Gora u školskim udžbenicima, Zeta, brč. 47, Podgorica 1937,3.
10 Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečnikom. Izradila Pravopisna komisija, Matica srpska - Matica hrvatska, Novi Sad - Zagreb 1960, 7.
11 Dr Vojislav Nikčević, Neke osobine jezika Marka Miljanova u odnosu na Njegošev i Vukov tip književnog jezika, Obeležja, br. 6, Priština 1989, 181-201.
12 Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Naučni skupovi. Knjiga 15. Odjeljenje društvenih nauka. Knjiga 7, Titograd 1987, 541.
\**
Izvor: Elementa montenegrina: Crnogorski jezik: hrestomatija, Volume 1, 1990.
https://preview.redd.it/aop4g2dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=ecd65ae381ba128dd6eaf70131e22f24b2e990e5
https://preview.redd.it/8fb9q1dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=430c3fed9543a10434169d7fb1c44783ddc72d5b
https://preview.redd.it/sr71c2dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=082241aef1562dd8906581ca4c3744d455d1a31e
https://preview.redd.it/v8mkh4dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=8d63a314aa2ac0cf687a12c5896b8419deda4433
https://preview.redd.it/u4b5p3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2ed73bafadb0d23c9e367b1c79d2557fad862d34
https://preview.redd.it/byei42dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=1b802a6b7d91e861c25e78ca9448dc2572da8e51
https://preview.redd.it/0sfncedfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=0ce44dff2ab44f7b4477795fd9369358aae2b071
https://preview.redd.it/dfbaccefyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=021cc102f40344ff6eb440dceb7f2a74a27ed865
https://preview.redd.it/xrfoo8efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=5dacbaf9a38c0105768f8b34321e23f553bc7107
https://preview.redd.it/k37om9efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2a7af61e4fac9add7b15f10c65dc945730cbef30
https://preview.redd.it/0mnin3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=3a7322192a3bbd0accf875dba45e72cc9ef87e34
https://preview.redd.it/4jbh82dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=274f5cb859ae3aa0cc7ffb4783b3c8312be05b56
https://preview.redd.it/fvnyv3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=486688aa6c6a7b5c158ab46c1414a935e542a832
https://preview.redd.it/kzkbp8efyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=b14b928dc22d3689b5766910c436f19e5322224d
https://preview.redd.it/3i95b3dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=d77d14afbf6d6b8a4c01e51aa0b068f131d6551b
https://preview.redd.it/1ijb03dfyg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2270979dba25a7f83423f9ff1ba8b975d2cca6c4

Prof. dr. Vojislav P. Nikčević CRNOGORSKI JEZIK
I. OSNOVNE STRUKTURNE OSOBINE CRNOGORSKOG JEZIKA \*
Crnogorski jezik je nastao u istorijskome razvoju crnogorskoga naroda. Njime taj narod izražava samog sebe i to mu je jedan od najvažnijih (ako ne i najznačajniji) znak etničkoga, nacionalnoga i kulturnog identiteta. Jezik o kojemu je riječ ima posebnu istoriju, identičnu pov- jesnici Crnogoraca, i jasno prepoznatljive brojne strukturne odlike. Kao takva, nastaje još od IX vijeka.
Jezik crnogorskog naroda je postao iz praslovenskoga, pa je po tome slovenski, a među slovenskijem jezicima ima mjesto u južnoslovenskoj skupini, i to u njezinoj zapadnoj podgrupi. Crnogorski govori organski pripadaju istome genetički određenome sistemu kojemu i govori Srba, Hrvata i Muslimana. Crnogorci su s tijem narodima entički i jezički posebno bliski zbog sličnijeh uslova u kojima su se formirali i mnogostrukih istorijskih veza. Crnogorski govori su tzv. štokavski ijekavskog izgovora, s različitijem izmiješanim tipovima i varijetetima u okviru dominirajućega četvoroakcentskog sistema na njihovome cijelom prostoru. Za crnogorski jezik uključujući i naglaske, karakteristično je upravo supostojanje samo sitnih razlika u mikrostruk- turama iznijansiranih govora.
U Crnogoraca se vremenom razvio i opšti, naddijalekatski tip jezika (koiné). U tom tipu znatno prevladavaju i dominiraju zajedničke osobine crnogorskijeh govora i razlikuju se tri osnovna sloja jezičkh elemenata. U prvi sloj ulaze elementi južnoslovenskog i praslovenskog porijekla, zajednički Crnogorcima, Hrvatima, Muslimanima i Srbima. Drugi sloj obuhvata elemente koji u Crnoj Gori pošeduju kolektivnu govornu, odnosno interdijalektalnu upotrebnu vrijednost. Nas- tali su kao izraz posebnijeh društvenih odnosa i dobili takav rang na temelju specifičnih povijes- nih uslova koji su stvorili crnogorski narod i crnogorsku naciju. Treći sloj jezičkih elemenata u tome naddijalekatskome jezičkom tipu sačinjavaju crnogorski dijalektizmi kojima su u inter- dijalektalnome tipu jezika Crnogoraca predstavljeni razjedinjavajući faktori što se javljaju u ok- viru različitih plemena kao upravno-administrativnijeh jedinica, konfesionalnih zajednica i prirodnijeh uslova. Naddijalekatski elementi i dijalektalne posebnosti u jeziku crnogorskoga naroda čine izražajnu cjelinu, istorijski čvrsto sraslu, nedjeljivu.
Iako crnogorski govori pripadaju šire rasprostranjenijem štokavskim ijekavskim govorima kao lingvističkome sistemu koji se prostire izvan granica SR Crne Gore, oni kao naddijalekatska klasifikaciona jedinica zaista posjeduju obilje specifičnosti lekstičke, fonološke, morfološke, sin- taksičke, prozodijske naravi koje definišu njihov identitet, jasno prepoznatljivi narondi i nacionalni individualitet. Riječ je, u prvom redu, o pojavnim oblicima iz drugoga sloja, nastalom potiskivanjem i uklanjanjem razlika među njima, o faktima koja su i u tradicionalnoj lingvistici i filologiji poimana kao crnogorizmi. To su mahom opšte ili pretežno rasprostranjenje strukture što arealom prostiranja i jako izraženom frekvencijom upotrebe više od drugih osobina markiraju crnogorski jezik. Drugim riječima, crnogorski govori, gledano lingvistički, tipološki, stupaju u međusobne odnose preko interdijalekta, sačinjenog od veoma sličnih, u najvećem broju crta podudarnijeh narodnih govora, koje autori (npr. Milan Rešetar, Danilo Vušović, Radoje Radojević i dr.) često čak tretiraju jednim, crnogorskim govorom ili dijalektom, shvaćenim u značenju jezika. U stvari, oni čine opšti, naddijalekatski, najvećim dijelom pojavnih oblika odgovarajući nacionalni tip jezika, čije veliko jedinstvo izražava više od hiljadu godina izgrađivanu etničku strukturu i homogenost, ukratko - veliku sjedinjenost crnogorskoga naroda. Zato je svojevremeno R. Simeon napisao da je "crnogorski jezik nacionalni jezik Crnogoraca". U tome tipu izvjesne mjesne govorne nijanse su prirodne i zakonite. Njih najviše izražavaju "neprenešeni" akcenti i neodređeni samoglasnik ä, elementi koji nijesu zastupljeni čak ni u svim tzv. zetskijem govorima te neki romanizmi i tzv. čakavizmi u crnogorskim primorskim govorima. A i posebne crte unutar svijeh crnogorskih govora imaju različitu upotrebnu frekvenciju i često isprekidan kontinuitet u svojemu arealu prostiranja.
Tri sloja elemenata crnogorskog jezika su dosta izrazita i vidljiva. U drugi sloj, koji je od početka stalnoga djelovanja Vukove reforme jezika i pravopisa u Crnoj Gori još od kraja XIX stoljeća pored kolektivne govorne imao i široku i ujadnačenu upotrebnu vrijednost nastalu spontanom nekodifikovanom standardizacijom vjekovima prije toga, blisku kodifikovanome modelu književnoga jezika, spadaju mnogi leksemi i frazeologizmi.
Navodim samo neke od njih:
bījelő, é (očna bolest, glaukom), varen, èna, èno (kuvan), vēlji, ā, é li u onomastici: Velja voda (Skadarsko jezero). Velje brdo, Velje duboko (veliki, a, o)], više, prijedlog (iznad), viši, a, ë (veći), golèmo, prilog (mnogo), dlaka: u malu diaku (zamalo), žnjētva, é (žetva), izjáviti, izjavīm, svrš. 1. prijel. izvesti, 2. neprijel. izići, biti izveden na pašu, kažèvati, kažujēm, kažívati, kažujem nesvrš. (kazivati, pričati), kandelo, a s (kandilo), komāt, komáta m 1. komad, dio, 2. pril. (mnogo, dugo), laža, é (laž, lažljivac), mrcati, mrčě nesvrš. (smrknuti se), navlāš, navlaštito pril. (namjerno, s ciljem), nålječi, naljegnēm, nalježěm svrš. (naići), naréditi, nàrědîm svrš. (spremiti), obijati, obijām nesvrš. (potucati se), obisti, obidëm, obisti se, obídëm se svrš. (ogledati se), objèručno pril. (objeručke), obŕljati, obřljām svrš. (uprljati, okaljati), obručiti, îm svrš. (obrukati, osramotiti, okaljati), ográditi, ögrādim svrš. (sagraditi, podići), ogranuti se, nëm se svrš. (oveseliti se), odbáčiti, odbačîm svrš. (odbaciti), òdelo, as (odijelo), oli lod hoć+li (hoćeš li)] itd.
Mnogobrojne su i fonološke specifičnosti: trofonemski slijed i-je (dvosložno ije) u drugijema slogovima (vrijeme, dijete, lijepo), za razliku od dvoglasnoga ie u SR Bosni i Hercegovini i SR Hrvatskoj (vrieme, diete, liepo); i ispred o, ji lj (de je u položajima mjesto staroga slova jat¹ dobiveno i: vidio, sj šedio, biljeg, često jotovanje labijala u kratkijem slogovima p, b, v, m + je (pljesma, blješe, mnjesec), uz mogućnost i obrnutoga procesa (mjekar, pjeva mjesto mljekar, pljeva); t, d, c + je (de je bio znak jat) >će, de (ded, degod, ćerat(i), čedilo i u onomastici: Nedeljko, Medede, Mededović, Cetanski pod, Cedilo, Čeklići); postojanje glasova ś i ź, nastalim tzv. novim ili jekavskim jotovanjem i jednačenjem po mjestu tvorbe: śajan, koži, šeme, paši, prešeka, ižes, kožavina, išćerat(i), iždikat(i), iżdeljat(i), hipokoristici: Sara, Tuša, Saka, Buśa, Miša, Pešo i, kao što će se naprijed videti, u brojnim onomastičkim primjerima;" jotovanje grupa svj, cvj, dvj nakon ispadanja glasa v: śedok, ćetas, meded; zamjena finalnog ć i d glasom j (poj, doj, kuj); glas j se gubi iza suglasnika č, ž, šir: mači, boži, primore; stari glas (afrikata) 3(dz): bisa, bizin, зіра, зога, језего, запоvijet te antroponim 3ano (Grbičić) i dr.; dosta rasprostranjen ekavski oblici u kratkim slogovima iza sonanta r: rečnik, rešenje, starešina, suglasnik h se često gubi na početak i unutar riječi: iljada, lad, manut(i), punut(i) ili zamjenjuje sjiv, k. g, h: kijat(i), uvo, puvat(i), muva, vrg, pug, imperfekat bijak, bijagu; suglasnička skupina hv se zamjenjuje s f: fala, fališe, prifatit(i), zubni suglasnici z i c se zamjenjuju suglasnicima ž i ś: kaževat(i), bačit(i), bačat(i), puštit(i), puštavat(i); vrlo širok areal sažimanja vokalske grupe ao Posebnosti su izrazite i u morfologiji: imenica kamen u nominativu i akuzativu jednine ima stari oblik kami i od njega skraćeno kam; često se upotrebljava priloški, u značenju jadno, slabo: Kami mu je bolje, Kami sam zaradio, Kami mu je rodilo; redukovani su i oblici tipa imenica plam, pram, grum; stara imenica pol zadržala se kao poli (polu) jada (u značenju polovinu) i na poli (Imam kravu na poli); odsustvo genitiva množine imenica tipa torbi, molbi; stari zamjenički oblici dativa i lokativa jednine na e: mene, tebe, sebe umjesto meni, tebi sebi; enklitički oblici zamjenica ne i ve mjesto nas i vas za akuzativ množine; zamjenički oblik ta i za muški rod: ta čojek kao i ta žena; stari oblici ovi, oni pored ovaj onaj; stari oblik za muški rod vas < véső pored sav; riječi koje neposredno stoje ispred brojeva: dva, tri, četiri dakle ne u predikatu - imaju oblik plurala: Koliko bi mogli ovi tri konja doćerat(i)? Uzmi i natovari one tri konja, I dva grada nešetana i dva konja nejahana; u prezentu ijem, iješ od glagola jesti, jedem, jedeš, ostatak starih oblika u prezentu (velju i vidu, imperativ vidi mjesto velim i vidim, odnosno vidi); u prilogu (adverbi kleče, leže, stoje) i u infinitivu ponekad donesti, ponesti mjesto donijeti, ponijeti; deklinacija osobnih imenica tipa Savo, Sava, Savu... Savov (muški rod) i Sava, Save, Savi... (ženski rod), Dobrica, Dobrice, Dobrici... Dobričin (samo za ženski rod); dosljedno paradig- miranje hipokoristika tipa Božo, Boža, Božu... Božov, nastavci -ah, ih u genitivu množine im- enica: rukah, selah, očih, ljudih, vrlo izrazita prevaga, često bez alternative, tzv. dužih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka (oblici tzv. tvrde o deklinacije) za genitiv, dativ, instrumental i lokativ na -ijeh, -ijem tipa našije(h), dobrije(h) i našijem, dobrijem: s ovijem, od našije (h), lijepijema, genitiv jednine zamjenice što katkada glasi česa (prema stsl. česo, čóso); redukcija in- finitivnih završetaka ili potpuno gubljenje nastavačke morfeme, odnosno supinski oblik in- finitiva (reć, plest, kazat pored reći, plesti, kazati, otprilike u istome odnosu) i dr.
Znatne su posebnosti i u sintaksi: prodor socijativne konstrukcije u polje upotrebe slobodnog instrumentala (Kopa s motikom, Radi sa srpom, Pošeka se z-britvom); upotreba akuzativa mjes- to lokativa uz prijedloge u, na (Živi u-selo, Stoji na Cetinje); kolebanje u pogledu upotrebe akuzativa i instrumentala uz prijedloge nad, pod, pred, za, ali preovladavanje akuzativa izuzev kod imenica ženskog roda kod kojih se još izrazitije uopštava instrumental jednine (Ostali su pod-put, za-brijeg, pred-volove: pred volovima, Eto ih pod murvom, pod murvama: pod murve, Podi pod onom murvom: pod onu murvu); jednakost genitiva i lokativa, ondosno upotreba prijedloga po s genitivom množine u distributivnom značenju (Skita se po sela/h/), (Čera decu po ulica/h/) i sl.
Crnogorski govori kako u struktutnome tako i u izražajnom poledu još u prvoj polovini XIX stoljeća bili su vrlo razvijeni. Po svojim osobinama izražajnim, značenjem i frazeologizmima, bogatstvom leksike i oblika, osobito is oblasti pastirske terminologije, flore i faune, te srodničkih odnosa, reljefa, pa leksičkijeh struktura kojima se iskazuju lični stavovi, posebno moralne kvalifikacije, izrazitom sklonošću ka epskom načinu kazivanja, veoma živom i sintaksički raz- novrsnom upotrebom aorista, imperfekta, pluskvamperfekta, pripovjedačkoga imperativa i prezenta, ekspresivnošću, bolje reći osobenostima plastičnoga poslovičnoga, metaforičnoga, uopšte figurativnog, zgusnutog saopštavanja, kao takvi crnogorskim piscima znače moćan in- strumenat književnog iskaza, a njihovoj literaturi daju poseban izraz. Bogatstvo i umjetnički kvaliteti crnogorskih govora su nastali kao izraz i potvrda razvijenoga narodnog života slobod- noga crnogorskog naroda, koji poseduje izgrađene misaone i moralne osnove i vizije, razujđenosti reljefa, raznovrsnosti oblika života i rada, složenosti imovinskih i srodničkih od- nosa, burne istorije i životinjskog svijeta.
Drama koju su Crnogorci doživljavali vjekovima u borbi za svoj goli opstanak, sa samoodržanje, ne samo s neprijateljima, Turcima, Mlečićima i Austrijancima, nego i s drugijen nevoljama i opačilima, vrlo aktivno je djelovala na razvitak crnogorskih govora. Njihova svojstva, prikazani umjetnički kvaliteti, u mnogome su nastali kao plod društveno-političkih, istorijskih okolnosti u kojima su Crnogorci živjeli. U uslovima neprestane borbe crnogorski čovjek je morao da napreže sve svoje snage fizičke, duševne, umne, etičke. Pod teretom raznih nužda, nevolja i opačila u uslovima čestih naprezanja tih svojih snaga, isti čovjek je neminovno morao da razvija nove i nove emotivne, misaone i moralne sadržaje, da stupa u nove, različite, složene društvene odnose i životne situacije, sažeto - razvijao je i neprestano bogatio svoj osjećajni, saznajni i etički svijet. A za sve te sadržaje morao je stvoriti i nove jezičke ekvivalente kojima će ih izraziti.
Tako je burna istorija plodotvorno razvijala crnogorski jezik.
Dakako, između prezentiranijeh crnogorskijeh posebnosti iz 2. jezičkog sloja znatan broj je crta koje se javljaju i u drugim, naročito pograničnim sredinama, u dijalekatskijem sistemima Hrvata, Muslimana, Srba i Crnogoraca. One su tamo prenešene seobama, a i preko crnogorskoga usmenoga i pismenog stvaralašva, ponajviše preko Njegoša, zbirki usmenih tvorevina i književnog modela Vukova, ili su pak nastale na bazi naporednoga razvoja, u okviru tzv. "novoštokavskih" ijekavskih govora kao genetički i tipološki srodnih struktura. To ipak ne poriče njihov crnogorski karakter stoga što su one u crnogorskome narodu do početka kon- tinuiranoga uvođenja standardne "novoštokavštine" Karadžić-Daničićeva modela u Crnoj Gori imale poseban rang, primarno obilježje, vrlo frekventnu kolektivnu i standardnu sferu upotrebe. A u drugijem sredinama su posedovale sekundarno značenje, mahom bile arhaizmi, dijalektizmi ili pokrajinski likovi, manje poznate i neobične riječi. Tako su ih tretirale tradicionalna lingvis- tika i filologija (V. Živojinović-Massuka, M. Stevanović, R. Bošković i drugi) kada su im određivali status u rječnicima uz sabrana djela Njegoša, S. M. Ljubiše i M. M. Popovića, što znači da su se one izvan Crne Gore zaista doživljavale i primale kao crnogorske specifičnosti koje čtreba tumačiti i objašnjavati čitaocima iz drugijeh sredina.
Za 3. sloj jezičkih elemenata karakteristični su dijalektizmi rasprostranjeni u jednome, dva ili više govora, tj. na pokrajinskom nivou nižem od jedne pole ukupnijeh crnogorskijeh govora. Odlikuje ga, da navedem samo manji broj njegovih crta, za razliku od reduciranoga vokala (6) u govorima južne i jugoistočne Srbije, na mjestima staroga poluglasnika i u drugim pozicijama, čuvanje neodređenoga glasa a (ae), boje između a i e: säd, dän, päs, opänäk mjesto sad, dan, pas, opanak, koji se prostire u crnogorskim južnim, jugozapadnim i južnoistočnim govorima, izuzev Zetske ravnice, od Jadranskog mora do rijeke Lima; ovo je u stvari vokal pomjerene ar- tikulacije, široko, otvoreno e (e"); stari fonem 6 je i sačuvao svoju individualnost u trima arema Crnogorskog primorja (u Dobroti i Krtolima u Boki Kotorskoj, i u Zupcima i Tuđemilima - u zaledu barskom); tzv. miješani izgovor tipa dijete deteta (na severoistoku oko Bijelog Polja i Novog Pazara), dite deteta (podgorički /titogradski/, plavski i gusinjski pripadnici islamske vjeroispovijesti mahom Muslimani i Crnogorci), dete deteta (Mrkovići); skupina čr- (črn) u Mrkovićima (jedino još u malome dijelu Podravine); u većemu broju zetskih govora (u bivšim srezovima: cetinjskome, barskome, titogradskome, danilovgradskom, ivangradskom i andrijevičkom) postojanje silaznih naglasaka (i) na bilo kojemu slogu riječi, izmiješanih s drugim akcentskim tipovima u vidu koinea; nastavak u u 1. licu jednine prezenta: idu, tonu, vjeruju (Mrkovići) i niz dr. užih i širih crta. I ova kategorija, kao regionalni pojavni oblici, svakako je u predvukovskoj eposi imala pisanu vrijednost i takoder markirala crnogorski jezički prostor. Uz to, poput niza elemenata iz 2. sloja kao varijeteta za pojavne oblike is 1. sloja, tako isto i određene izoglose iz 3. sloja predstavljaju naporedne varijacije za njihove odgovarajuće likove iz 2. sloja, i u prvome i u drugom slučaju nastali na temelju poligenetskoga jezičkog razvoja.
Ovakvo je bilo stanje u crnogorskom jeziku do početka sistematske i kontinuirane primjene Vukova pravopisa u cetinjskoj "maloj školi" školske 1864/65. godine, u Orliću (1865) i ad- ministraciji (1868), odnosno do njegove stalne primjene krajem XIX st. Međutim, već od tada, preko Karadžić-Daničićeva vještačkoga "srpskog" i takvoga, docnijega Belićeva "srpskohrvatskog" književnog jezika, posredstvom Vukovih Glavnih pravila za južno narječje, raznih lingvističkih djela normativnoga karaktera, gramatika, rječnika i drugih priručnika, te poznijih Belićevih pravopisa "srpskohrvatskoga (srpskoga) književnog jezika" i najnovijega novosadskog Pravopisa srpskohrvatskoga (hrvatskosrpskoga) književnog jezika iz godine 1960. njihovom primjenom u školama, administraciji i periodici, nauci, kulturi, publicistici i kasnije radiju i televiziji, strukturne osobine iz 2. sloja jezika crnogorskoga naroda proglašene su za "provincijalizme" i "dijalektizme" i kao takve postepeno iz poslovnoga (administrativnoga), naučnoga i publicističkog funkcionalnog stila novoga standardnog jezika vremenom sistematski u najvećoj mjeri potiskivane kao nepoželjne i manje vrijedne. No, uprkos tome, čak do dana današnjega dominiraju u beletrističkome stilu crnogorskih pisaca, u toponimima, ličnim imenima i prezimenima, narodnim i vjerskim nazivima praznika kao najrječitija potvrda njihove ranije mnogovjekovne standardne upotrebe i takve njihove brojnijem dokazima zasvjedočene vrijednosti.
S ovim su saglasne i tvrdnje dra Dalibora Brozovića kad piše da "u beletrističkom stilu nudi crnogorska književnost mnogo jezičkih specifičnosti. zasnovanih na domaćim izvorima: na dijalektima, na nasljeđu književnoga izraza i na razgovornom uzusu, koji bez obzira na dijalekatske razlike, osobito u akcenatskoj realizaciji, predstavlja sociolingvistički vrlo zanimljivu pojavu, dijelom supstandardnu, a fluidnu i otvorenu prema kolokvijalnom izrazu drugih sredina na srpskohrvatskom jezičkom području. Međutim, te specifičnosti nijesu dovoljno istražene". Kako i beletristički stil čini organski dio svakoga standardnog (književnog) jezika, očevidno je da Crnogorci i na današnjem nivou svojega jezičog razvitka imaju dovoljan broj strukturnijeh od- lika koje zasvjedočuju postojanje crnogorskoga standardnog (književnoga) jezika. A to onda opovrgava one autore koi tvrde da oni jedino poseduju standardnojezički izraz ili crnogorski književnojezički idiom kao podvarijantu srpskoga književnog ili standardnog jezika. Takav tret- man podrazumijeva da su Crnogorci samo etnička grupa srpskoga naroda, što oni uistinu nijesu. Zato njihovome književnom jeziku treba i službeno priznati rang i status standardnoga jezika, ravnopravan sa svim ostalim slovenskim književnim jezicima.
S područja cijele Crne Gore potiče bogati onomastički materijal - toponimi, hidronimi, oronimi, antroponimi, etnonimi i drugi njegovi pojavni oblici koji odista potvrđuju pojedine od navedenijeh osnovnih strukturnih osobina fonološke i sintaksičke naravi u govornome, odnosno književnom jeziku crnogorskog naroda. Najstariji među njima nastajali su još u drevnoj prošlosti. Kao takvi, mogu se naročito pratiti od kraja poznoga srdnjeg vijeka, kada je nakon pojave humanizma i renesanse, pokreta što je iz temelja uzdrmao vlast crkve u duhovnoj sferi i teološki pogled na svijet i život, u srednjovjekovnu pismenost i književnost došlo do prodora mnogijeh elemenata iz narodnog jezika. Ti i takvi onomasitčki nazivi ukazuju na duboku ukorijenjenosti i široku slojevitost i rasprostranjenost glasovnih i morfoloških oblika u njima sadržanih kako u ravni govornoga tako isto i pismenoga, pisanog i od druge polovine XVIII stoljeća nekodifikovana crnogorskoga jezičkog standarda. Oni zapravo služe kao ilustrativni dokaz naddijalektalnoga karaktera jezika Crnogoraca, s jedne, i prostorno široke i vremenski duboke podudarnosti njihovoga narodnoga i kniževnog jezika, s druge strane. I u tome se ispol- java izrazita crnogorska specifičnost.
S obzirom na to da iz niza djela etnološkoga i etnografskog karaktera koja manje-više pokrivaju sve oblasti Crne Gore uslijed ograničenoga raspoloživog prostora ne mogu donositi veći broj onomastičkih naziva, ovom prilikom dovoljno je navesti samo potvrde nekih osnovnih fonoloških i sintaksičkih strukturnih karakteristika našeg jezika jedino na temelju njihovih uzoraka iz nekoliko reprezentativnih knjiga, bitnih za kodifikaciju književnog jezika.
Postojanje iskonskoga trofonemskog slijeda ije (dvosložno ije) u dugim slogovima zasvjedočuju brojni primjeri: Bijela, selo u Boki; Bijela Glavica na medi Riječke i Lješanske nahije; Bijela Gora više Grahova; Bijela Ploča kod Nikšićke župe; Bijela Rudina na granici Zapadnog Podgora; Bijele Poljane, selo u Ozrinićima (Kčevu); Bijele (Nikšićke) Rudine; Bijele Rudine u Komanima; Bijeli Studenac u Pješivcima; Bijelića Krš u Trnjinama; Bijelo Polje, selo u Kčevu 12.
Vrlo su česte potvrde i oblika nastalijeh od 1, d, c, + jeće, de: Velja Šćepanova kula, uzvišenje na Lovćenu; Vir devojački, mjesto u Rijeci Crnojevića; Vrh mededski, vis na granici Njeguša:4 Đevojački do u selu Dugom dolu; Dedov do, zemlja u Očinićima; Meded-brlog u Vuč(j)em dolu; Meded-do u selu Ublu; Mededov do u selu Gradini; Mededovo, do u selu Dragomi-dolu; Mededovo, gora u Dragomi-dolu; Mededski brijeg u Vojkovićima; Velji Četkov vrh u Piperima; Greda mededa, takođe u Piperima;" Skočidevojka, mjesto u kom je Ivanbegova kula; Šćepan glavica, pašnjaci; Šćepan do, zemlje, Českota; Sućeska u Kobiljem dolu; Ceklin do, seoce u Velestovu; Čeklić ili Teklić, prezime; Ceklićki ubao u selu Rvašima; Četkova rupa u Petrovu dolu; Ćetkovići u Kobiljem dolu" i sl.
U crnogorskome onomastičkom imeniku veoma se često susrijeću i likovi sa ś i ź, naravno u literaturi fiksirani samo grafijama sj i zj zbog toga što im nije priznat rang i status književnijeh glasova u standardnom jeziku. Navodim i primjere njihove upotrebe: Pasjeglav: Paśeglav;" Presjeka: Prešeka, selo, Preseka, zemlje. Prešeka, zaselak; Prosjedine: Prošedine, zemlje,
Prosjedo: Prośedo, zemlje; Sjekanica: Sekanica, zemlje; Sjenokos: Šenokos, zemlje; Kisjelice: Kiśelice, selo u Bratonožićima; Kozja: Koža, katun: Pasja ulica: Paša ulica, prolaz; Presjeka: Prešeka, vrh i Preśeka, polje; Velja Presjeka: Velja Prešeka, vrh na Lovćenu; Glavica osječena: Glavica ośečena u Kućištima; Glavica kozja: Glavica koža u Kčevu; Kisjelača: Kiśelača, brdo u Kućištima; Kozjevići: Kózevići, negdašnje ime sela Očinića, Koževići, staro bratstvo u Očinićima; Kozji brijeg: Koži brijeg, Mala Prešeka, vrh u Bajicama: Ovsjena dolina: Ovsena dolina u selu Krutu; Prešeka, do i seoce u Zaljuti; Preśeka, planina na međi Crmnice i Boke; Prešeka, planina na granici Bajica i njeguškoga dijela Lovćena; Prešeka, planina u Cucama; Sjeverovo selo: Severovo selo, seoce u Kčevu i sl.
Ovde je neophodno donijeti i određene primjere naziva sa starijem glasom, afrikatom 3 (az), koji je u standardnoj upotrebi bilježen grafijom z stoga što takođe nije pośedovao književno priznat rang i status. Evo i tijeh primjera: Bronzina: Bronzina, zemlje; Borozanі: Вогозапі, bratstvo u Farmacima; Burzani: Bursani, bratstvo u Draževini; Malenza: Malenza, selo u Donjem Zagaraču itd.
Ostalo je još samo da pokažem i nekoliko potvrda za izjednačavanje akuzativa i lokativa: U Prosja, gomile; Na vrh Jančina, zemlja u Žanjevu dolu; Na vrh Ljesica, takođe zemlja u Žanjevu dolu; Na vrh Melaca(h), do sela Melaca; Na vr Polja, dio sela Braćena, Na dno Brežina, opet dio sela Brežina; Na Jabuku, selo u cetinjskome Donjem kraju; Na Lokvu, zemljište u selu Ublu; Na Medicu, seoce u Donjemu Zagaraču; Na Raspuće, raskrsnica u selu Ublu; Na Rast, vis više sela Mačuga; 42; U Kuće, mjesto u selu Ublu 43; Na vrh rupe, vis44; Na Bitorad, naselje u Cracima; Na Brajilovicu, selo; Na vrh Međukršā, komun i dionica; Na vrh stijene, brdo u Zavali; Na vrh Stubičkog Dola, naselje; Na glavicu, naselje u Zavali; Na Glavicu, naselje u Crncima; Na Glavičicu, seoce u Crncima; Na Grobovlje, dio "Crnaca"; Na Dno Njive, selina; Na Dragiljevo Guvno, seoce; Na Iverak, takođe seoce; Na Jelu, katun u Štitovu; Na Šljeme, crnački katun i dr. 45
Kao što se iz svega pokazanog vidi, sa sigurnošću se može zaključiti da se crnogorski govorni idiom, za razliku od svijeh ostalih jugoslovenskih nacionalnih jezika, formirao kao koine, s mnoštvom leksičkih, frazeoloških, prozodijskih, fonološkijeh, morfoloških i sintaksičkih strukturnih odlika. U tome idiomu moguće je identifikovati pojedine konture mjesnih govora, ponajviše različitih u nijansama. Kao takav, opire se svijem podjelama na makrodijalekatskome planu, što znači da razlike medu crnogorskim mjesnim govorima najviše postoje u mikrodijalekatskim strukturama. Na tome idiomu i u jedinstvu sa njim tokom vremena oblikovao se i crnogorski jezički standard koji je i do danas u beletrističkome stilu i onomastičkome materijalu sačuvao iste strukturalne osobine, a u naučnome, administrativnom i drugim stilovima njihov manji dio. Zato je pravopisnom kodifikacijom najizrazitijih posebnosti iz drugoga sloja kao neutralnijeh u svijem stilovima neophodno što prije uspostaviti jedinstvo i kontinuitet između govornoga idioma i književnoga jezika crnogorskog naroda, narušenih djelovanjem pravopisa i normativnih djela, u potonjijeh više od sto godina utemeljenih na pos- tavkama Karadžić-Daničićeve standardnojezičke kodifikacije sadržane u formuli "općena pravil- nost" tako kao da su gotovo svi Južni Sloveni samo "Srbi" koji govore i pišu jedino "srpskijem" jezikom. Osim lingvističkih, za vršenje odgovarajuće crnogorske pravopisne kodifikacije u skladu s lingvističkim činjenicama koje proizlaze iz bića Crnogoraca kao samosvojnoga naroda i crnogorske nacije, postoje i vrlo važni razlozi sociolingvističke naravi. Tako rade i svi drugi svjetski narodi, pa samim tijem isto svakako treba da učini i crnogorski narod.
II. CRNOGORSKA PISMA
U Duklju/Zetu/Crnu Goru tokom trajanja istorije Dukljana/Zećana/Crnogoraca u službenoj i privatnoj sferi upotrebe javljala su se tri tradicionalna pisma: latinica, glagoljica i ćirilica.
Latinica je najstarije pismo. U stvari, s hrišćanstvom dukljanski Sloveni su sa zapada primili i pismenost - latinski kao obredni, liturgijski i zvanični književni jezik, i latinsko pismo. Budući da je Prevalis (Prevalitana) bila bivša rimska provincija koja se nalazila na daleko većemu stupnju ekonomskoga i kulturnog razvoja od onoga što su ga imali doseljenici, da je ona u kasnoan- tičkom periodu bila u sferi zapadnoga crkvenog i kulturnoga uticaja, latinski jezik i latinica su se u njoj upotrebljavali i prije doseljenja Slovena. O tome śvedoče tri epigrafska spomenika nastala od IV do VI vijeka: nadgorbni natpis iz Kolovrata, natpisi uz scene Staroga i Novog zavjeta sa staklenog pljata iz Podgorice, natpis s nepoznate građevine iz Izbičana kod Prijepolja koju je ogradio svještenik Stevan za vlade cara Justinijana i drugi spomenici.
Latinica je na našemu prostoru bila jedino službeno pismo do kraja XII vijeka, a od tada do početka XV stoljeća, tj. sve dok je katoličanstvo u Zetu bilo državna vjera, naporedo s ćirilicom i glagoljicom. Pored tekstova na latinskom jeziku, njom su se pisala i djela na crnogorskom jeziku poput Života zetskog kneza Vladimira, anonimnog Dukljanina iz Krajine iz druge polovine XI vijeka, Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum) Popa Dukljanina iz druge polovine XII stoljeća i dr. U Dalmaciju Grci pišu grčkijem jezikom i pismom.
Kada je Zeta pala pod vrhovnu vlast Raške (1183), u nju počinjahu dospijevati istočnopravos- lavne crkvene knjige iz Makedonije i Bugarske, pisane staroslovenskijem jezikom zetske redak- cije, glagoljicom i ćirilicom tokom trajanja nemanjićke uprave (do oko 1360). Nakon toga glagoljica će se uskoro povući, a ćirilica s postankom pravoslavlja državnom vjerom u Zetu od početka XV vijeka i dalje će se naporedo s latinicom upotrebljavati kao službeno pismo. Latinica će takav rang i status imati u krugu katolika, a ćirilica medu pravoslavnijem vjernicima.
Tradicionalna, prvobitno bugarska ćirilica, stilizovana prema grčkome ustavnom pismu krajem IX i početkom X vijeka dopunjena onijem slovima kojih nije bilo u Grka, od konca XII stoljeća prilagođena određenijem grafijama glasovnoj strukturi crnogorskog jezika, kao takva ostaće u Crnu Goru do početka XVIII vijeka. Naime, za duge upotrebe mijenjao joj se oblik i broj slova. Ruski tip ćirilice, kakav je nastao za Petra Velikog, iza uspostavljanja političkijeh odnosa s Rusima (1711), priješao je s ruskijem knjigama i Crnogorcima. I njom su pisali i štampali tekstove sve dok nije pobijedila Vukova reforma jezika i pravopisa.
Tokom vremena mijenjao se oblik i broj slova i latinice. Mrkalj-Karadžićeva reformisana ćirilica s početka XIX vijeka i Gajeva reformisana latinica iz tridesetijeh godina toga istog stoljeća (tzv. gajica) počeće da se naporedo i kontinuirano upotrebljavaju u Crnu Goru s pojavom almanaha i kalendara Orlić (1865).
Prema Ustavu SR Crne Gore, "u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori u službenoj upotrebi je srpskohrvatski jezik ijekavskog izgovora. Ravnopravna su oba pisma ćirilica i latinica".
Dalibor Brozović drži da je tradicionalno pismo Crnogoraca ćirilica. Njezin današnji oblik utvrdio je Vuk Karadžić još u početnoj etapi kodifikacije savremenoga standarnog jezika (1818). Pošljednjijeh decenija, i u Crnu Goru i izvan nje, Crnogorci se služe i latinicom, i to onijem njezinijem oblikom koji je u XIX vijeku utvrđen u Hrvatsku. Očevidno je kako se ovde previđa činjenica da je latinica u Duklju/Zetu/Crnu Goru starije pismo od ćirilice. Njihova naporedna upotreba u Dukljana/Zećana/Crnogoraca: prvo samo latinice do kraja XII stoljeća i od tada i ćirilice odgovara njihovome graničnom položaju na razmađu Istoka i Zapada. Narav- no s pobjedom i predominacijom pravoslavlja od kraja XV vijeka ćirilica je tokom vremena pos- tala običnije pismo od latinice u Crnu Goru. Uz to se uzima i da je od nje savršenije pismo zato što svaki glas u nju ima samo jedan znak. Međutim, u potonje vrijeme ćirilica je sve više u povlačenju pred latinicom zbog velikoga civilizacijskog, kulturnog i tehnološkog prestiža Zapada. Upravo iz praktičnijeh razloga ispoljava se opšta težnja da se posredstvom latinice kao univerzalnog pisma uspostavi što uspješnija komunikacija sa svijetom. Stoga se latiničke mašine izrađuju po fabrikama u neuporedivo većemu broju od ćiriličkijeh.
Crnogorska latinica i ćirilica poseduju po tri posebna grafema što odgovaraju fonološkome sis- temu crnogorskoga jezika. Da bi se videla njihova brojna i glasovna vrijednost, ovom prilikom potrebno je ponaosob donijeti oba ta pisma abecedu i azbuku.
Crnogorska abeceda izgleda ovako:
1 Aa, 2 Bb, 3 Cc, 4 Čč, 5 Ćć, 6 Dd, 7 Dždž, 8 Đđ, 9 Ee, 10 Ff, 11 Gg, 12 Hh, 13 Ii, 14 Jj, 15 Kk, 16 LL, 17 Lj lj, 18 Mm, 19 Nn, 20 Nj nj, 21 Oo, 22 Pp, 23 Rr, 24 Ss, 25 Šš, 26 Śś, 27 Tt, 28 Uu, 29 Vv, 30 Zz, 31 32 Žž, 33 Źź.
Navodim i crnogorsku azbuku (ćirilicu):
1 Аа, 2 Б6, 3 Вв, 4 Гг. 5 Дд, 6 Ђђ, 7 Ее, 8 Жж, 9 З́ з́, 10 3з, 11 Ss, 12 Ии, 13 Јј, 14 Кк, 15 Лл, 16 Љљ, 17 Мм, 18 Нн, 19 Њњ, 20 Оо, 21 Пп, 22 Рр, 23 Сс, 24 Тт, 25 Ћћ, 26 Уу, 27 ФФ, 28 Хх, 29 Цц, 30 Чч, 31 Џџ, 32 Шш, 33 С́ с́.
https://preview.redd.it/kic2291vbg0d1.png?width=515&format=png&auto=webp&s=e67afc6578afa724504022706ea7830246bbcd60
Glasovi ś, ź, i З́ u "srpskohrvatskome/hrvatskosrpskom jeziku nemaju standardnu, već samo dijalektalnu vrijednost zbog toga što ne pošeduju pretežnu niti, pak, opštu rasprostranjenost u mjesnijem govorima, zato što u pogledu areala prostiranja nijesu zadovoljavali mjerila Karadžić-Daničićeve kodifikovane književnojezičke norme "opće pravilnosti". Stoga se jedino registruju u dijalektološkoj literaturi. Međutim, pošto su u crnogorskom jeziku opšterasprostranjeni, neophodno ih je kodifikovati poradi toga da Crnogorcima budu stand- ardni (književni) fonemi, kao što je to učinjeno s glasovima ś i ź u poljskome i s fonemom s (dz) u makedonskome jeziku. Njihovo prisustvo je nezaobilazna raealnost.
**
Izvor: Elementa montenegrina: Crnogorski jezik: hrestomatija, Volume 1, 1990.
https://preview.redd.it/izobd0owsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=caf50101ea4ccb2665ae31d4d592bfe508a07fb1
https://preview.redd.it/xzdtrjsxsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=e04ee54601f8a2eee32a58c4675e2853d3628ec3
https://preview.redd.it/53ezhosxsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=af12528ec38a42a84c1fbe783b222ef843cb3426
https://preview.redd.it/gqfsjksxsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2333f59afb361d7d075511d6e7616dcf438b36c7
https://preview.redd.it/da2ziksxsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=3dab21a83ab89b1d9de1fb02bcfc0e422ff66533
https://preview.redd.it/ke192nczsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=5604a96d1cf13affea409463bdaf94dba0ec3d04
https://preview.redd.it/9pmo5lczsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=b6c68d1c9974054eb0d10c804b2565f3666a771e
https://preview.redd.it/ujio9mczsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=2e85281f0f520e3c90a4474fa20695aa1c61aa98
https://preview.redd.it/z7qjosdzsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=cf2546e379374fb4f5fca75c060d4637ecd5ae69
https://preview.redd.it/537zdpdzsg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=28157e3f9c0cbd8edfde5f9dc7c6c61f338e9d24
https://preview.redd.it/vjd04uy0tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=704d48ad5620fc9e5aa0dc05d3651147a407854b
https://preview.redd.it/zvnh6uy0tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=e681af8412f606ba994b3cd5c32d4fc48935ce84
https://preview.redd.it/ri6auyy0tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=3544f51fbd5598a870ec938e84b1bde7d30e0760
https://preview.redd.it/9yn17uy0tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=0f0cc51beaed52fed7d8d1b5436f508e2e9e9e0c
https://preview.redd.it/gxxanty0tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=db0a2011dc440d04183246cf83ce9f5a812a00c2
https://preview.redd.it/juc5xv82tg0d1.jpg?width=567&format=pjpg&auto=webp&s=e107d7862cbf381661c92eda291f06787d353640

• CPF: 05758078573
• SITUAÇÃO CADASTRAL: REGULAR
• NOME: HERBERT SILVA SANTOS • CNS: Erro. • NASCIMENTO: 16/03/1992 • SEXO: M - MASCULINO • ESTADO CIVIL: • ÓBITO: NÃO • DATA DO ÓBITO: Não consta.
• ESCOLARIDADE: ENSINO MEDIO COMPLETO
• MÃE: ANA CRISTINA NEVES SILVA • PAI: Erro.
• TÍTULO DE ELEITOR: 0
• REGISTRO GERAL:
• NÚMERO: Sem informação • ORGÃO EMISSOR: Sem informação. • UF: Sem informação. • EMISSÃO: Sem informação.
• DADOS ECONÓMICOS:
• PIS: 16033229224 • RENDA: 394,49 • PODER AQUISITIVO: MUITO BAIXO • FAIXA AQUISITIVA: De R$ 112 at? R$ 630
• SCORECSBA: 513 • SCORECSB: 149
• EMPREGOS:
• CBO: 515310 • DESCRIÇÃO: Agente de ação social • RENDA: 724.00 • ADEMISSÃO: 01/03/2013 • CNPJ: 32700502000111
• CBO: 515305 • DESCRIÇÃO: Educador social • RENDA: 1197 • ADEMISSÃO: 17/09/2019 • CNPJ: 11322410000175
• BENEFICIOS:
• TIPO: auxilioEmergencial • BENEFÍCIO: AUXILIO EMERGENCIAL • TOTAL DE PARCELAS: 0 • TOTAL RECEBIDO: R$ 0 • PARCELAS RECEBIDAS:
• TIPO: bolsaFamilia • BENEFÍCIO: BOLSA FAMILIA • TOTAL DE PARCELAS: 0 • TOTAL RECEBIDO: R$ 0 • PARCELAS RECEBIDAS:
• TIPO: inss • BENEFÍCIO: INSTITUTO NACIONAL DO SEGURO SOCIAL • TOTAL DE PARCELAS: 0 • TOTAL RECEBIDO: R$ 0 • PARCELAS RECEBIDAS:
• ENDEREÇOS:
CEP: - ESTADO: - MUNICÍPIO: - BAIRRO: - LOGRADOURO: - TIPO: - NÚMERO:
CEP: 40435150 - ESTADO: BA - MUNICÍPIO: SALVADOR - BAIRRO: MASSARANDUBA - LOGRADOURO: ISABEL - TIPO: TV - NÚMERO: 36
CEP: 40434460 - ESTADO: BA - MUNICÍPIO: SALVADOR - BAIRRO: MASSARANDUBA - LOGRADOURO: GUANAMBI - TIPO: R - NÚMERO: 14
• NACIONALIDADE: Erro. • MUNICÍPIO DE NASCIMENTO: Erro.
• TELEFONES:
71985230855 OPERADORA: SEM INFORMAÇÃO
71986601562 OPERADORA: SEM INFORMAÇÃO
71988850333 OPERADORA: SEM INFORMAÇÃO
71987699051 OPERADORA: SEM INFORMAÇÃO
71991395150 OPERADORA: TELEFONIA
71997116436 OPERADORA: TELEFONIA
71999950416 OPERADORA: TELEFONIA
• E-MAILS:
• PARENTES:
NOME: ANA CRISTINA NEVES SILVA CPF: GRAU DE PARENTESCO: MAE
• SERASA MOSAIC:
• DESCRIÇÃO: SEM CODIGO • CLASSE: SEM DESCRICAO • NOVA DESCRIÇÃO: Comunidades do litoral • NOVA CLASSE: Massa Trabalhadora Urbana • CLASSE SECUNDÁRIA: Jovens da Periferia • OBSERVAÇÕES: Para mais assertividade, levar em consideração o mosaic novo.
• EMPRESAS:
CNPJ: 11322410000175 TIPO DE RELAÇÃO: Employee RERLAÇÃO: ADEMISSÃO: 17/09/2019 DEMISSÃO: 31/12/9999
• DADOS DE IMPOSTO:
• COMPRAS ON-LINE:

Segunda-feira, a pesquisadora de grupos extremista Michele Prado foi desligada. Nós apenas podemos supor que o motivo foi uma reportagem da Globo que usava a sua pesquisa. A jornalista Daniela Lima afirmou que 31% das mensagens ligadas ao Rio Grande do Sul eram desinformação - quando na realidade a pesquisa apenas capturava que o sentimento que o governo e entidades governamentais não só não estariam se empenhando em ajudar a população como estariam criando obstáculos.
A própria pesquisadora corrigiu a reportagem no twitter. A comunidade chegou a colocar uma nota para avaliação mas a galera do ódio do bem blindou a reportagem, e a nota não foi para o ar e ainda conseguiram o desligamento da pesquisadora.
Semana passada, o SBT passou uma reportagem mostrando um caminhão levando doações para o Sul sendo multado. E pasmem, o ANTT divulgou a informação como fake news. Em seguida, o gado esquerdidsta passou a atacar e banir qualquer um que ousasse dizer que a fake news era que havia fake news. A reportagem pode ser classificada como tendenciosa, parcial, etc. mas fake news?
Outro caso recente, foi o Eduardo Leite cometer o pecado de fazer um vídeo ligando para o Lula - no começo dessa crise climática (volto nisso). Isso foi pior do que criticar a Janja - crime que mobilizou a boiada petista para as contas do Whindersson depois de tudo que o cara fez pelos gaúchos. Aliás, vários foram os posts falando que há Petistas no Rio Grande do Sul, e portanto o povo do Sul deveria ser poupado. Mas houve aqueles que falaram que o Rio Grande do Sul não merece piedade: "Cadê os separatistas?".
A gente já entendeu que criticar o Xandão pode ser ruim. Na remota hipótese do STF estar excedendo suas atribuições, fica até difícil de cobrar do Planalto para que exerça sua função de peso e contra-peso (Xandão isso não foi uma crítica, viu?) porque temos "justiceiros da verdade" espalhada pelas redes. Uma das manifestações mais visíveis desse "justiceiros da verdade" é o Sleeping Giants que começou uma campanha no Twitter para desmonetizar o Twitter. Entre as várias burrices do Musk, eu diria que tolerar isso está na minha lista das 10 maiores.
Mas de volta ao caso do Leite. A esquerda populista quer muito que o Bolsonarismo volte. Mas muito mesmo. Qualquer candidato minimamente moderado é trucidado com força pela galera do ódio do bem. E obviamente toda a culpa da calamidade é do governador e do capitalismo que aliás é culpado pela pobreza no mundo, as guerras, o aquecimento global, o subdesenvolvimento, etc. E ai de você questionar essa visão marxista: a hegemonia esquerdista irá te acusar de espalhar fake news contra o "pão-comido da história" quando absolutamente todos as fontes que apoiam essas hipóteses são de autores marxistas que não se embasam em análises quantitativas.
Obviamente é só um partido socialista é que está fazendo alguma coisa útil. E o PT é um socialismo democrático, não? "Democrático infelizmente" - na opinião de muitos Youtubers de esquerda. E, obviamente, nessa crise, é só o governo federal que está fazendo alguma coisa e em sua infinita benevolência vai alocar 50 bilhões para o Rio Grande do Sul, mesmo sendo um estado de direitista, e próximo demais de Santa Catarina, o estado com 320 células neonazistas -> isso sim é fake news.
Só lembrando que para essa galera que hoje é o poder hegemônico nas redes o próprio Alckmin é um fascista.
Alckmin, na visão do ódio do bem